Početkom ove godine shvatila sam da živeti sa toksičnim osobama (visoko narcisoidnim ili psihopatskim strukturama), biti u vezi sa nekom takvom – znači ne živeti već preživljavati. I odlučila sam da tome kažem „dosta je bilo“. Nisam više mogla ni htela tako da živim.

Rekla sam zbogiom i iluzijama i nadama u promenu takvih ljudi. Morala sam da zavirim i tamo gde je najteže – u odnos sa roditeljima. Morala sam i svoju majku da sagledam realno, što je jako teško. Tek kad narcisoidnog roditelja sagledamo realno moći ćemo i prijatelja i partnera pa i sami sebe.
Prestala sam da je pravdam. Shvatila sam kakva je bila. I mimo svega uvek ću je voleti ali to ne menja realnost toga kakva je bila.
Više je odavno nema i ja više ne moram da tražim one slične njoj. Ne moram da sanjam da ću od narcisa dobiti pravu ljubav.
Meni je ova godina bila zapravo period „čišćenja“ od raznih „otrova“ i smatram da sam sa minusa i preživljavanja (u raznim toksičnim odnosima) došla na neku nulu ili možda blaži plus kad sam ih se rešila, tako da neki veći plus će da sledi u 2024.
U ovoj godini sam bila i emocionalno na nekoj nuli (ne računajuci period nakon pada) – niti nešto srećna niti tužna, jakooo čudan osećaj… Mir – da, ali nekako bez neke posebne sreće, a i tuge. Nikad se nisam osećala tako ali nikad nisam ni prekinula krug toksičnih odnosa.
U stvari, kad malo bolje razmislim možda ovako i izgleda normala, život kraj normalnih ljudi – bez jake toksičnosti 🤣. U toksičnostima je prisutan rolerkoster – na vrhu si, pa na dnu, osećaš euforiju, pa depresiju… Sredine ni nema.
A kad živiš u nekoj normali nema tih jakih oscilacija, kao neko more s blagim talasima. Možda ovo što ove godine živim i nije nula, nego normala, ali shvatiću to vremenom pa ću, naravno, o tome i pisati – iz iskustva, jer nikad neću biti zagovornik teorije bez prakse iako sam na specijalizaciji iz psihoanalize.
Iskreno i detaljno sve vreme pišem kako prelazim put od toksičnih do zdravih veza i kako se osećam na tom putu – sa usponima i padovima i stagnacijom.
